Razgovarate li uopće o vašem seksu?

Ni najbolji priručnik o dobrom seksu ne može zamijeniti otvoreni razgovor.

O spolnosti još uvijek šapućemo, i pri tome se hihoćemo. Najčešće roditelji nisu naš izvor informacija. (jlp)

 

Najbolji način kako s partnerom postići spolnost koja će zadovoljiti oboje jest da o tome otvoreno porazgovarate, te izrazite svoje želje i potrebe. Ali to uvijek nije tako jednostavno kao što se čini. Zbog čega se tako teško izražavamo kada je u pitanju vlastita spolnosti?

Priručnici mogu samo djelomično zamijeniti otvoren i iskren spolni odgoj. (jlp)

 

Teškoće s razgovaranjem o spolnosti

Govorenje o spolnosti još je uvijek jedna od češćih teškoća , iz koje nastaju brojne druge. Mnogima je ideja razgovora o spolnosti još uvijek prilično apstraktna. Ljudi se opterećuju s veličinom i s (ne)poznavanjem pravih tehnika, pri čemu zaborave na komuniciranje. Kada govorimo o spolnosti, pa i kada to činimo s osobom s kojom dijelimo najintimnije trenutke, često smo kruti, nespretni i općenito nesposobni jasno izreći svoje želje. Naravno, teškoće u izražavanju o spolnosti nastaju mnogo ranije, kod komuniciranja između roditelja i djece. Samo rijetki roditelji nadvladaju fazu pčelica i cvijeća. Tako je i komunikacija među partnerima često takva, poput komunikacije između roditelja i djece na istu temu. Ili komunikacije nema, ili je vrlo nespretna, neprimjerena i načini više štete nego koristi. Samo je šačica onih koji su uspjeli ljudsku sposobnost komuniciranja upotrijebiti kod izražavanja nečeg tako prirodnog kao što je to ljudska spolnost. Ta se sposobnost puno češće koristi za potiskivanje spolnosti. Djelomično će spolnost ostati dio društva i javna je u priručnicima, filmovima i slično. Priručnici i filmovi ne mogu u cijelosti zamijeniti otvorenu i iskrenu komunikaciju. Pa i pornografske biste filmove gledali na drugi način, samo da je vaše polazište drugačije.

Frustracija i ljutnja su posljedica nesposobnosti razgovaranja o spolnosti. (jlp)

(Ne)odgajanje o spolnosti

U (i o) spolnosti nismo navikli govoriti, odnosno izražavati se na bilo koji način, jer većina nas je odrasla uz uvjerenje kako je seksanje nešto tako prirodno, pa kada se to dogodi ti jednostavno znaš kako i što te je svaka riječ o tome suvišna. Prirodnost spolnosti ne bi smjela biti izgovor da se o njoj ne govori. Seks je stvarno nešto sasvim prirodno, i upravo to je razlog da o njemu treba govoriti, pa bi se o njemu tako trebalo i razgovarati, a ne da ga se skriva i o njemu ne razgovara. Samim time što o seksu ne govorimo, širimo informaciju da s njim nešto nije u redu. Jer, ako sa seksom ništa nije pogrešno, zašto o njemu ne bismo mogli govoriti? Zbog uvjerenja kako o spolnosti ne treba trošiti riječi, jer je nešto potpuno prirodno i spolnost postaje nešto vrlo kompleksno, za što trebaju uputstva, a inače bi trebala biti potpuno spontana i podrazumijevajuća. Činjenica je da nas u spolnosti vode i nagoni, ali mi ljudi smo (na žalost ili na sreću?) kompleksnija bića. Mi nadziremo svoje nagone i to zbog toga što ih se bojimo, bojimo ih se zato jer ih ne razumijemo, ne razumijemo ih zato jer o njima ne razgovaramo. Zbog toga smo nagone upregnuli u pravila lijepog ponašanja, a jedno od tih pravila je da se o tome ne govori. Barem to pristojni ljudi ne čine. O seksu razgovaraju samo perverznjaci. Perverznost je nešto lošeg. Dakle, i seks je loš. I nerealno je očekivati da će čovjek uspjeti u sebi probuditi zdrav nagon, ako mu je prikazan kao nešto griješno. Ta nerealna očekivanja, s kojima odrastamo, mogu nas odvesti u frustracije i strah.

 

---