Kako su nekada objašnjavali homoseksualnost?

30.07.2010 | Sašo Stojanov

Oni koji danas komentiraju homoseksualnost nisu više samo u uniformama. Pogledajmo, kako su homoseksualnost objašnjavali u prošlosti.

Novija istraživanja poništvaju stare razloge uzroka homoseksualnosti, koje su se temeljile na homofobnim predpostavkama. (PhotoXpress)

Biološka objašnjenja uzroka homoseksualnosti

Biološka objašnjenja uzroka homoseksualnosti su vrlo stare. Tako je npr. Krafft-Ebing (1886) bio uvjeren da je homoseksualnost posljedica oštećenja središnjeg živčanog sustava. Posebnu pozornost je u novijem vremenu izazvao Kallmann (1952). U svojoj studiji o jednojajčanim blizancima utvrdio je ukoliko je jedan homoseksualan i drugi je, dok je kod dvojajčanih blizanaca drugačije nema povezanosti među braćom. Iz toga je autor zaključio da na homoseksualnost utječe nasljeđe.

U drugim studijama su znanstvenici preuveličali utjecaj hormona. Tvrdili su da četvrtina homoseksualnih muškaraca ima manje testosterona. Takva i slična objašnjenja, npr. da su muški homoseksualci manje dlakavi, užih bokova, da imaju manji i uži penis, su bile stvari koje su tvrdile mnoge teorije koje su naišle na mnoge kritike.

Tako je Pare (1956) pregledao 50 homoseksualaca i usporedio ih s kontrolnom skupinom heteroseksualnih ljudi. Rezultat je bio takav da nije našao nikakve razlike u kromosomskoj strukturi. Niti drugi istraživači nisu pronašli niakave dokaze za genetsku, kromosomsku, hormonsku, morfološku, biokemijsku i neurološku osnovu homoseksualnosti.

Psihološka objašnjenja uzroka homoseksualnosti

Sve su one više ili manje obojane psihoanalizom. Za primjer uzmimo psihoanalitičke razloge uzroka homoseksualnosti. Gdje se ti muškarci dobro osjećaju u društvu žena i odvratna im je sama pomisao na spolni odnos s ženom, boluju od tzv. kastracijskog kompleksa. Boje se za svoj spolni ud do te mjere da u ženskom spolovilu vide oružje za kastraciju.

Uzrok tih strahova po psihoanalizi je krivi odgoj. Prije svega je muškarac koji je homoseksualac bio u djetinjstvu previše vezan uz majku. Neki se zbog toga poistovjete s majkom, pa se potom ponašaju tako kako bih htjeli da se majka ponaša prema njima (biraju mlađe muškarce te ih nježno vole, što se očekuje od majke, što znači da u nekom smislu u seksualnom partneru zrcalno vole sebe) drugi žele uživati poput majke, s muškarcima, ili vide u svakoj ženi majku i zbog osjećaja krivnje izbjegavaju žene.

Mogućnosti je više: dečki koji su odrastali bez majke, se poistovjećuju s ocem i ostaju cijeli život emotivno vezani za muškarce.

Utjecaj okoline i objašnjenja uzroka homoseksualnosti

S tih teoretskih područja u proteklim desetljećima nastalo je puno istraživanja o osobnosti roditelja homoseksualaca, o obiteljskim odnosima u kojima odrastaju. Te studije pokazale su neke zanimljivosti, na primjer da muškarci homoseksualci imaju dominantne prebrižne majke i pasivne očeve. Kaye (1967) je utvrdio, da su lezbijke bolesno povezane s ocem, a homoseksualni muškarci s majkom. Iskustva govore da muškarci homoseksualci vrlo često imaju surove očeve, alkoholičare.

Te studije pokazuju da su muškarci homoseksualci već od djetinjstva drugačiji od svojih vršnjaka, da su pasivniji, plašljiviji i da se vrlo rado igraju s djevojčicama. Dečki koji s osam godina imaju za najboljeg prijatelja djevojčicu, će po tim teorijama uzroka homoseksualnosti s 28. godina vjerojatno biti homoseksualci.

Novije studije, recimo ova koju su prošle godine radili Garcia-Falgueras i Swaab, utvrđuju, da okolina poslije rođenja nema nikakvu ulogu pri formiranju spolnog identiteta ili seksualne orjentacije, te odbacuju sve teorije koje homoseksualnost objašanjavaju događajima poslije rođenja.